U današnjem članku pozabavit ćemo se istraživanjem na temu osteoartritisa i njegove povezanosti s povećanom tjelesnom masom i pretilošću, izvedenom od strane Lauren King i suradnika, objavljenom 2013. godine. U nastavku pročitajte do kakvih su zaključaka došli autori.

Pretilost, moderna pošast, dobro je poznata globalna epidemija. Procjene WHO-a iz 2008. pokazuju da više od 1,4 milijarde odraslih osoba ima prekomjernu tjelesnu težinu, a od toga je više od 200 milijuna muškaraca i 300 milijuna žena identificirano kao pretilo.

Trend je zabrinjavajući – u posljednjih 30 godina, diljem svijeta, pretilost se više nego udvostručila. Pretilost je povezana s povećanim rizikom od niza kroničnih bolesti; poznate su implikacije za mišićno-koštani sustav, koje uključuju degenerativna i upalna stanja, pri čemu najviše dijagnoza otpada na osteoartritis i posljedičnu artrozu različitih zglobova.

OA je klinički sindrom boli i disfunkcije zglobova uzrokovan degeneracijom zglobova i pogađa više ljudi nego bilo koja druga bolest zglobova. Trenutno, od ovog simptoma pati gotovo 10% stanovništva, a prevalencija se povećava s dobi. Pretilost je najveći promjenjivi faktor rizika za OA.

Coggon i sur. izvijestili su da su ispitanici s BMI>30 imali 6,8 puta veću vjerojatnost da će u nekom periodu života razviti OA koljena od osobe s normalnom težinom iz kontrolne skupine. OA utječe na sve aspekte života kroz tipičnu simptomatologiju kojom se pacijenti prezentiraju, među kojima se ističu bol i ograničen opseg pokreta u zahvaćenom zglobu. U analizi izravnih troškova pretilosti procijenjeno je da ekonomski teret OA (koji je u izravnoj korelaciji s pretilošću) u SAD-u bio na drugom mjestu, neposredno nakon dijabetesa kao najskupljeg komorbiditeta. Sličan negativan ekonomski učinak je objavljen iz analiza provedenih u Ujedinjenom Kraljevstvu.

U budućnosti, očekuje se povećanje tereta na zdravstveni sustav povezanog s OA, primarno zbog povećane prevalencije pretilosti i povećanja ukupnog životnog vijeka stanovništva. Cilj ove studije je omogućiti pregled utjecaja pretilosti na OA u smislu kliničkog aspekta, patogeneze i ishoda bolesti.

Klinički aspekt

Povezanost između pretilosti i osteoartritisa dobro je dokumentirana i opisana. Povezanost pretilosti i OA koljena vrlo je uska i dokazana, dok je ta korelacija nešto manje vidljiva u kontekstu zgloba kuka, što je potencijalno posljedica različitog utjecaja povećane tjelesne mase na te zglobove ili je posljedica razlika u studijama koje su ih procijenile. Utjecaj indeksa tjelesne mase (BMI) na incidenciju OA koljena i kuka procijenjen je u dvije nedavne meta-analize (uključujući kohortnu i slučaj-kontrola studiju) Jianga i suradnika. Izvijestili su o međuzavisnosti BMI i rizika od pojave OA, oboje na koljenu i na kuku (klinički i radiološki).

U njihovim analizama, povećanje indeksa tjelesne mase od pet jedinica bilo je povezano s 35 posto većim rizikom od pojave osteoartritisa koljena i s 11 posto većim rizikom od pojave OA kuka. Zanimljivo, utvrđeno je da je međuzavisnost BMI i osteoartritisa koljena znatno snažnija kod žena nego kod muškaraca, dok za OA kuka nije bilo značajnije razlike u kontektu spola.

Pretilost u ranom životu može biti posebno opasna. Holliday i suradnici otkrili su da osobe koje su postale pretile ranije u odrasloj dobi pokazuju veći rizik od OA donjih ekstremiteta (P<0,001 za OA koljena i OA kuka). Jednostruka velika populacijska kohortna studija Reijmana i sur. bavila se istraživanjem odnosa između BMI te skupno incidencije i progresije OA koljena i kuka (pri čemu su pacijenti praćeni radiološkim tehnikama) s prosječnim vremenom praćenja od 6,6 godina. U njihovoj studiji, prekomjerna tjelesna težina (BMI >25 kg/m2) bila je povezana s povećanom pojavnosti OA koljena (OR 3,3; 95% CI:2,1-5,3), ali ne i s OA kuka (OR: 1,0; 95% CI: 0,7-1,5).

Visok BMI (>27,5 kg/m2) također je povezan s progresijom osteoartritisa koljena (OR 3,2; 95% CI: 1,1-9,7), radiološki utvrđeno smanjenom širinom zglobnog prostora, ali nije bio značajan za OA kuka (OR: 1,5; 95% CI: 0,6-3,7). Analiza je prilagođena dobi, spolu i vremenskom parametru praćenja, međutim, udio pretilih pojedinaca u ovoj kohorti bio je nizak, ograničavajući sposobnost otkrivanja povećane učestalosti i progresije koja se može pripisati ovom faktoru u kontekstu OA koljena i kuka. Poveznica s kliničkim podacima također je važna, obzirom na poznati nesklad između stupnja strukturalnog oštećenja tkiva i jačine simptoma. Konačno, autori aludiraju kako će postojeće definicije OA vjerojatno tijekom vremena biti revidirane kako MRI bude sve više prihvaćen u istraživanju OA.

Nekoliko je skupina istraživača ispitivalo odnos između BMI i rizika od artroplastike. Podaci iz perspektivne kohortne studije u Velikoj Britaniji ukazuju kako je povećanje BMI-a povezano s povećanim relativnim rizikom od artroplastike koljena (RR 10.51) i kuka (RR 2.47), i to u usporedbi skupine pretilih subjekata sa skupinom u kojoj su subjekti s niskim BMI. Autori procjenjuju kako se 69% proteza koljena i 27% kuka može pripisati prekomjernoj tjelesnoj težini i pretilosti.

U drugoj velikoj populacijskoj prospektivnoj kohortnoj studiji, Lohmander i sur. također su otkrili da je BMI značajno povezan s učestalošću artroplastike koljena (RR 8,1) i kuka (RR 2,6). Jedna manja studija kontrole slučaja otkrila je pozitivnu povezanost između visokog BMI i potpune zamjene koljena u oba spola, dok je povezanost između totalne zamjene kuka i BMI slabija. Dokazi trenutno ukazuju na to da je BMI povezan s incidentnim i progresivnim OA koljena, dok su dokazi nešto slabiji u kontekstu OA kuka.

MR se pokazao kao najosjetljiviji alat za otkrivanje degenerativnih promjene zglobova i ocrtavanje ranog učinka pretilosti. Laberge i suradnici pregledavali su MR slike koljena u razmaku od 36 mjeseci kod 137 osoba srednje dobi s čimbenicima rizika za OA koljena, ali bez primjetnog radiološki dokazivog OA. Otkrili su da je pretilost povezana s većom prevalencijom i stupnjem ranih degenerativnih promjena na koljenu u ispitanika srednje dobi sa rizikom značajne progresije lezija hrskavice. Na početku istraživanja utvrđeno je da su prevalencija OA i stupanj lezije hrskavičnog tkiva koljena bili u pozitivnoj korelaciji s BMI, gdje je kod pretilih osoba u odnosu na subjekte normalne težine utvrđeno gotovo četverostruko povećanje u broju ruptura meniskusa te više nego dvostruko povećanje pojavnosti visokog stupnja defekta hrskavice. Tijekom razdoblja praćenja od 36 mjeseci, broj novih ili pogoršanje postojećih lezija hrskavice značajno je viši kod pretilih ispitanika (P=0,039), dok po pitanju progresije meniskusne lezije nije bilo značajnijih odstupanja.

Jedan centar izradio je nekoliko studija procjene zdravih odraslih osoba bez kliničke slike OA koljena temeljenih na MR dijagnostici. Prvo istraživanje pokazalo je blagotvoran učinak nemasne mase, ali štetan učinak masne mase, na svojstva hrskavice koljena tijekom 10-godišnjeg praćenja. Povećani sadržaj nemasne mase bio je povezan s većim volumenom tibijalne hrskavice, dok je povećana masna masa bila u negativnoj korelaciji s volumenom hrskavice.

Od navedenih studija, tri su se usredotočile na radiološke nalaze vezane uz patelu. Rezultati tih studija dosljedno pokazuju da je BMI u obrnutoj korelaciji s volumenom hrskavice patele na početku promatranja, gubitkom patelarne hrskavice tijekom 10 godina i defektima hrskavice nakon 10 godina praćenja. Utvrđeno je da je BMI jedan od najjačih prediktora gubitka hrskavice i regionalnih promjena u OA promijenjenom koljenu.

Procjena pretilosti

Iako je BMI koristan alat za procjenu pretilosti te je u direktnoj korelaciji s rizikom od nastanka osteoartritisa, također se raspravlja i o drugim sličnim alatima koji bi dodatno olakšali utvrđivanje nečijeg relativnog rizika od nastanka OA. Lohmander i suradnici otkrili su da je BMI u snažnijoj korelaciji s teškim oblikom osteoartritisa (definiranim kao onaj oblik OA koji će naposlijetku rezultirati postavljanjem indikacije za artroplastiku) u usporedbi s drugim mjerama pretilosti kao što su omjer struka/bokova i postotak tjelesne masti (mjereno bioelektričnom impedancijom).

Studija kontrole-slučaja koju su proveli Holliday i suradnici ocijenila je rizike povezane s visokim BMI-om i drugim antropometrijskim mjerama pretilosti, pri čemu je posebnim anketnim upitnicima koje su pacijenti ispunjavali utvrđena povezanost pretilosti s OA koljena (OR: 2,68; 95% CI: 2,33-3,09, P<0,001) i OA kuka (OR: 1,65; 95% CI: 1,46-1,87, P<0,001). Omjer struka i bokova (WHR) na početku nije povezan s OA neovisno o BMI, dok je opseg struka bio povezan s rizikom od osteoartritisa donjih ekstremiteta.

Gubitak težine kod OA

Dokazano je da gubitak težine poboljšava kvalitetu života i smanjuje bol kod pretilih osoba s OA koljena. Nedavno su Gudbergsen i suradnici dokazali simptomatsko olakšanje kod pretilih osoba s OA koljena nakon što su izgubile na kilaži, neovisno o težini oštećenja zgloba. U njihovoj studiji, 175 ispitanika s BMI >30 kg/m2 s klinički dokazanim OA koljena, procijenjeno je MR-om na početku promatranja te nakon 16 tjedana intenzivne dijete. Tijekom ovog istraživanja većina pacijenata postigla je značajan gubitak težine (>10%), a 64% pacijenata doživjelo je značajno simptomatsko poboljšanje po unaprijed definiranom kriteriju odgovora. Poboljšanje boli (r=-0,05; P=0,49) povezano sa smanjenjem težine koreliralo je sa stupnjem gubitka kilaže po principu proporcionalnost, ali, zanimljivo, ne i sa strukturnim promjenama na MR-u. Slični rezultati uočeni su i u kontekstu funkcionalnosti zgloba koljena, čime se sugerira da teška degeneracija zgloba koljena ne isključuje mogućnost kliničkog poboljšanja s tegobama u slučaju gubitka na kilaži te da bi se pretile bolesnike u svakom stadiju OA trebalo potaknuti na mršavljenje. Studija Richettea i suradnika otkrila je da gubitak težine nastao kao posljedica kirurške intervencije rezultira značajnim poboljšanjem u kontekstu poboljšanja boli i funkcionalnosti zgloba. Njihovi ispitanici imali su prosječni BMI od 51 kg/m2 na početnoj razini. Pacijenti su pokazivali poboljšanje na svim WOMAC podljestvicama za mjerenje stanja zglobova – bol u zglobu (-50%; P<0,001), ukočenost zgloba (-47%; P<0,001) i funkcija zgloba (-57%; P<0,001). Izvijestili su i o smanjenju serumskog markera degradacije hrskavice (COMP), dok radiološke metode nisu provedene te se nije koristio MR za procjenu strukturnog poboljšanja hrskavice, ukoliko je ono postojalo.

Slično, Christensen i suradnici, u meta-analizi četiriju intervencijskih studija koje su uključivale ukupno 454 bolesnika s prekomjernom tjelesnom težinom i osteoartritisom koljena, otkrili su da je gubitak težine rezultirao značajnim poboljšanjem po pitanju tegoba. Gubitak težine kod pretilih osoba također može donijeti i druge koristi, kao što je to nedavno dokazano – umjereni gubitak težine (9%) kod pretilih ispitanika, s i bez OA koljena, može dovesti do poboljšanja kvalitete hrskavice (procijenjen sadržaj proteoglikana pomoću odgođene MR hrskavice pojačane gadolinijem) i debljine hrskavice, budući se smanjuje pritisak na nju.

Pretile osobe s OA koje izgube na težini mogu vidjeti poboljšanje simptoma OA iz nekoliko razloga. Studija Messiera i suradnika izračunala je omjer gubitka tjelesne težine prema smanjenju opterećenja koljenskog zgloba i definirala ga 1:4, što znači da će gubitak 1 kg težine rezultirati smanjenjem od 4 kg u mehaničkom opterećenju zgloba koljena.

Zaključak

Ono što se za sada može zaključiti je da pretilost doprinosi incidenciji i progresiji OA, uz poseban naglasak na zglob koljena. Pretilost je također vodeći pokretač potrebe za artroplastikom i povećava rizik od operativnih komplikacija. Gubitak težine poboljšava simptome OA, ali omogućuje i sporo napredovanje bolesti. Trenutačni dokazi ukazuju da OA povezan s pretilošću nastaje kao posljedica prekomjernog opterećenja zglobova te hormonske i citokinske disregulacije. Određivanje metaboličkih mehanizama promjena zglobova povezanih s pretilošću nudi još jedan potencijalni pristup prema cilju terapije koja modificira bolest kod OA, kroz razvoj terapijskih strategija za suprotstavljanje disregulaciji proinflamatornih adipokina i daljnjih „nizvodnih“ događaja.

Postavite pitanje

O autoru

dr.med. Luka Davidović