Na temu povezanosti pretilosti i različitih ortopedskih stanja proveden je veći broj znanstvenih studija. Moderan način života koji uključuje dugotrajna razdoblja sjedenja, neadekvatnu ishranu i fizičku aktivnost, posebice aktualizira navedenu tematiku, stoga smo se u ovom članku pozabavili pregledom literature od strane W. Zhanga, objavljenim u siječnju 2010. godine., a u kojem se u izravnu korelaciju dovode različiti faktori rizika za razvoj osteoartritisa koljena uz poseban naglasak na pretilost i povišen BMI.

Otprilike jedna od četiri osobe starije od 55 godina pati od perzistentne boli u koljenu, pri čemu jedna od deset osoba te dobi ima potvrđenu dijagnozu bolnog osteoartritisa koljena (OA). Bolest napreduje s povećanjem životnog vijeka, ali i stupnja pretilosti. Trenutno je dostupno više od 50 različitih tretmana, uglavnom različitih oblika simptomatske terapije. Međutim, dobrobiti tih tretmana samo su marginalne u odnosu na placebo terapiju, a često su i nadmašene njihovim nuspojavama. Trenutačno ne postoji učinkovita metoda modifikacije oštećene strukture zgloba koljena, odnosno način cjelovite regeneracije oštećene hrskavice. Većina pacijenata mora živjeti s ovom dijagnozom do kraja života, a samo šačica  njih može dobiti potpunu zamjenu zgloba, najčešće zbog visokih troškova navedenog medicinskog postupka. Nažalost, u ovom trenutku medicina je više-manje nemoćna te je s obzirom na raspoložive metode liječenja OA ireverzibilno stanje zgloba.

Možemo li ipak nešto učiniti po pitanju ove najčešće vrste onesposobljujućeg artritisa? S obzirom na izvanredna istraživanja epidemiologije OA koljena u posljednja dva desetljeća, moguća je – prevencija. Među nekoliko istraživanja i meta-analiza ističe se ona Blagojevića i suradnika, u kojoj su sažeti učinci glavnih čimbenika rizika, uključujući čimbenike rizika koji se mogu mijenjati (kao što su pretilost, ozljeda zglobova, profesionalni rizik) te nepromjenjive čimbenike rizika (npr. postojanje Heberdenovih čvorova, dob, ženski spol).

Za razliku od rezultata pojedinačne opservacijske studije, meta-analiza daje objedinjenu veličinu učinka uzimajući u obzir varijacije između studija, zbog čega se rezultati doimaju više generalizirani. Važna poruka ove studije nije ograničena na procjenu relativnog rizika, odnosno, preciznije, daje nam mogućnost utjecaja na promatranu varijablu (u ovom slučaju, pojavnost OA) modificiranjem čimbenika rizika. Prema omjeru izgleda (OR) i 95% intervalu pouzdanosti (CI) koji se odnosi na pretilost, primjerice, u populaciji s 25% ljudi koji su pretili, 29% OA koljena se mogla spriječiti smanjenjem indeksa tjelesne mase (BMI) s više od 30 na manje od 25. Razina koristi može varirati od populacije do populacije.

Utjecaj promatranog čimbenika rizika (pretilosti), povećava se porastom prevalencije istog. 2025. kada, prema predviđanjima, prevalencija pretilosti dosegne 60%, korist modifikacije ovog čimbenika (dakle,  smanjenja težine) bit će ogromna – 49% OA koljena moglo bi se izbjeći! Sličan populacijski rizik od osteoartritisa koljena, a koji se može pripisati pretilosti, procijenili su Felson i Zhang u svom izvrsnom narativnom pregledu literature, gdje su ukupni populacijski rizik i rizik zbog pretilosti korišteni za izračun PAR%.

Nažalost, nakon 10 godina istraživanja, stvoren je tek mali broj direktnih protokola liječenja na populacijskoj razini u svrhu sprječavanja bolesti. Veliki dio vremena i dostupnih resursa potrošen je na pronalazak svojevrsnog “čarobnog metka”, jedne supstance ili metode koja će, kako joj i kolokvijalni naziv kaže, na čaroban način izliječiti ovo stanje, a koji zapravo – ne postoji. Kao rezultat toga, učestalost OA koljena raste, kao i prevalencija bolesti, što rezultira velikim ekonomskim opterećenjem za društvo.

Osim pretilosti, postoji niz drugih čimbenika rizika koji se mogu modificirati, kao što su ozljede zglobova i profesionalni rizik, kako u prethodno navedenoj studiji navode Blagojević i sur. Uzimajući u obzir OR od 3,86 i populacijski rizik od 10% za ozljedu koljena, primjera radi, 22% OA koljena dodatno se moglo spriječiti. Koristi dobivene sprječavanjem, odnosno modifikacijom različitih čimbenika rizika, mogu biti aditivne pod pretpostavkom neovisnosti.

Teoretski, postoji mogućnost da bolest u potpunosti spriječimo eliminacijom svih čimbenika rizika. Drugi čimbenici rizika koji se mogu mijenjati, kao što su profesionalni rizik, mišićna snaga i prehrana, nisu kvantitativno ni kvalitativno pregledani.

Ipak, u sistemskom pregledu literature Blagojevića i suradnika postoje i neki ograničavajući faktori. Prvo, relativni rizici ne moraju nužno biti neovisni. Tome je tako iz razloga što meta-analiza može samo sažeti podatke dostupne iz pojedinačnih studija u kojima se relativni rizici ne mogu uskladiti sa svim drugim čimbenicima rizika, stoga OR nije isključiv. Drugo, rezultate kohortnih studija i studija slučaja kontrole treba uvijek tretirati odvojeno, budući da su skloni različitim pristranostima odabira. Kohortna studija u zajednici dala bi najbolju procjenu relativnog rizika.

“Zaštitni” učinak prestanka pušenja otkriven u studijama kontrole slučaja ne može se potvrditi rezultatima kohortnih studija zbog pristranosti odabira u dizajnu studije kontrole slučaja. U studiji kontrole slučaja, slučajevi i kontrole često se biraju iz bolnice. Kontrola su obično pacijenti s drugih odjela kao što su pacijenti s respiratornim, bubrežnim, kardiovaskularnim bolestima, dijabetesom i rakom, a koji su visoko povezani s pušenjem. Stoga, negativnu povezanost pušenja i osteoartritisa koljena ne treba tumačiti kao da je pušenje zaštitni čimbenik za OA koljena, već faktor rizika za respiratorne, bubrežne ili kardiovaskularne bolesti! Treće, iako je ovo sustavni pregled, zbog njegovog velikog opsega te pokušaja autora da se na jednom mjestu pokriju svi čimbenici rizika za razvoj OA koljena, postoji izvjesna mogućnost da su neke studije previđene.

S obzirom na opsežnu literaturu o epidemiologiji osteoartritisa koljena, željeli bismo potaknuti više meta-analiza za promjenjive čimbenike rizika (npr. BMI, ozljeda zglobova, profesionalni rizik i snaga mišića). Također, preporuka autora je i pokušati procijeniti utjecaj nepromjenjivih biomehaničkih čimbenika rizika. Iako ih nije moguće izravno mijenjati, dodatni rizik zbog njih može se smanjiti promjenom biomehaničkog opterećenja koljena, npr. nošenjem steznika za koljena i uložaka. Iako ne možemo puno učiniti u vezi s genetskim i konstitucionalnim čimbenicima rizika, možemo utvrditi razinu interakcije genetskih i epigenetskih faktora, a time i modificirati ovaj učinak.

Hranjive tvari (kao što su, primjerice, vitamini) sugeriraju se kao korisne za zglobove. U tijeku je nekoliko ispitivanja prevencije. Uskoro se očekuju nove ideje i prijedlozi na koji bi to način hranjive tvari mogle doprinijeti prevenciji OA koljena. Korisna je i analiza postojećih epidemioloških podataka o razini učinka zdrave prehrane.

Sve u svemu, OA koljena se može spriječiti, a potencijalna korist od prevencije je ogromna. Budući da osteoartritis koljena dijeli neke od čimbenika rizika (npr. prekomjerna tjelesna težina) s drugim osteoartritisima zglobova te drugim kroničnim stanjima, kao što su kardiovaskularne bolesti i dijabetes, modifikacija ovog promjenjivog čimbenika rizika donijela bi veliku korist i povećanje razine zdravlja u populaciji. Korist od smanjenja tjelesne težine u slučaju prekomjerne tjelesne težine ili prevencije prekomjerne tjelesne težine je višestruka. Ukratko, opsežno epidemiološko istraživanje potvrdilo je da su pretilost, ozljede koljena i profesionalni rizik tri glavna promjenjiva čimbenika rizika za razvoj OA koljena. Modifikacija ova tri čimbenika na razini populacije može dovesti do učinkovite kontrole OA koljena. Što prije uspostavimo primarnu prevenciju, to ćemo brže smanjiti teret bolesti.