Autori studije: Ioannis Arkadianos, Ana M. Valdes, Efstathios Marinos, Anna Florou, Rosalynn D. Gill, Keith A. Grimaldi

U ovom tekstu protumačit ćemo studiju objavljenu 2007. godine, autora I. Arkadianosa i suradnika, koji su u korelaciju doveli genetiku, odnosno nasljedni materijal neke osobe, sačuvan u jezgri svake naše stanice, i mogućnost kontrole tjelesne težine personalizacijom režima prehrane i fizičke aktivnosti, temeljene upravo na analizi spomenutog nasljednog materijala.

Temeljito je dokumentirana činjenica da se postotak ljudi s prekomjernom tjelesnom težinom i pretilošću povećava razmjere epidemije u cijelom svijetu, i to sa svim popratnim zdravstvenim, socijalnim i ekonomskim posljedicama. Iako su mnogi razlozi navedeni kao potencijalni uzroci ove epidemije, najvjerojatnije je da su pravi uzroci upravo oni najprostiji i najjednostavniji – povećani unos kalorija i smanjena tjelovježba, čimbenici tipični za suvremeni način života. Svakako će većina ljudi koji jedu više i vježbaju manje povećati svoju težinu, ali nastajanje stanja prekomjerne tjelesne težine ili pretilosti postupni je proces koji se odvija tijekom mnogih godina čak i samo neznatnog prekomjernog unosa energije. Primjerice, u SAD-u ljudi u prosjeku dobiju 15 kg tjelesne težine u dobi između 25 i 55 godina. Ova razina debljanja predstavlja samo 0,5 kg godišnje, što je ekvivalent prekomjernog energetskog suficita samo nekoliko kalorija dnevno!

Grana znanosti se bavi genetskom analizom i stvaranjem režima prehrane temeljenog na toj analizi naziva se nutrigenetika. Upravo je klinika dr. Arkadianosa (koji je prvi autor ove studije) još davne 2003. godine započela s istraživanjem potencijalne upotrebe nutrigenetskih ispitivanja u protokolima za upravljanje tjelesnom težinom. Prva zapažanja iz tog vremena sugerirala su da bi usklađivanje režima prehrane i genettike u neke osobe moglo značajno utjecati na gubitak težine i kontrolu različitih biomarkera, poput razine glukoze u krvi natašte. Kako bi se ovi podatci detaljnije ispitali, pokrenuta je formalna studija povijesti bolesti.

Skupina od pedeset (50) pacijenata koji su pristupili genetskom testu i kojoj je određen indvidualizirani plan i progam prehrane temeljen na genetskom testu, praćena je te uspoređivana sa skupinom od četrdeset i tri (43) pacijenta (usklađenih prema dobi, spolu i učestalosti posjeta klinici) koji nisu testirani i kojima je određen samo standardiziran režim prehrane, temeljen na općim smjernicama zdrave prehrane.

Nutrigenetska prehrana korištena u ovoj studiji nije dizajnirana niti predložena pacijentima kao dijeta za mršavljenje; cilj je bio optimalizirati sadržaj hranjivih sastojaka u dnevnom unosu hrane pojedinca, na temelju razumijevanja genetskog profila pojedinca. Negativna strana klasične dijete usmjerene na mršavljenje predstavlja činjenica da, kako se smanjuje općeniti unos hrane, tako i raste šansa da se određene sastavnice hrane, ključne za normalno funkcioniranje organizma, također značajno smanje u svom unosu, što će imati negativan efekt na stanje organizma. Nutrigenetika tako može postati alat koji pomaže u postizanju unosa optimalnog sadržaja hranjivih sastojaka i to, ono najvažnije, na individualnoj osnovi. Nadalje, upotreba nutrigenetike u dizajniranju personaliziranih programa prehrane i načina života može povećati motivaciju i usklađenost s dugoročnim promjenama načina života.

Još jedna od značajki ove studije uključivala je pacijente s anamnezom neuspješnih pokušaja gubitka kilograma (definiranih kao najmanje dva ili više neuspješnih pokušaja), a koji su pohađali kliniku za kontrolu težine dr. Arkadianosa u Ateni. Njima je u sklopu studije ponuđeno nutrigenetsko testiranje.

Studija je izrađena korištenjem računalne analize kartona pacijenata. Računalni program, napisan za ispitivanje baze podataka kliničke evidencije o pacijentima, birao je pacijente koji su poduzeli nutrigenetski test, a koji bi se mogli podudarati prema dobi, spolu, početnom BMI-u i broju kliničkih posjeta s pacijentima koji nisu pristupili testu. U ovom članku istražitelji izvještavaju o analizi kliničkih zapisa pacijenta u jednom vremenskom trenutku, što znači da su različiti pacijenti bili u različitim vremenskim točkama u svom programu kontrole tjelesne težine.

Različiti klinički parametri iz kartona 50 “nutrigenetskih” pacijenata (pacijenata koji su pristupili testiranju, 22 ženska i 28 muških pacijenata) uspoređeni su s istim parametrima kod kontrolne skupine od 43 pacijenta (pacijenti koji nisu pristupili testiranju, 18 ženskih i 25 muških pacijenata). Postupak ispitivanja obuhvaćao je periodičnu analizu kliničke evidencije pacijenata, koja je anonimna i dodijeljeni su joj identifikacijski brojevi. Kliničari koji su sudjelovali u liječenju pacijenata nisu bili svjesni koji su pacijenti bili uključeni u studiju.

PREHRANA

Svi su pacijenti slijedili tradicionalni program upravljanja tjelesnom težinom koji uključuje mediteransku prehranu s niskim glikemijskim indeksom, preporučene rutine vježbanja i redovite kontrolne posjete u klinici. Prehrambeni program sudionika istraživanja u nutrigenetskoj skupini izmijenjen je iz standardne prehrane na temelju genetskih rezultata svakog pacijenta. Osim modifikacija standardnog programa prehrane i vježbanja, pacijenti u obje skupine imali su potpuno jednak tretman u liječenju. Rezultati BMI i analize krvi analizirani su iz kliničkih zapisa pacijenata u redovitim intervalima.

Odabrane dvije studijske skupine bile su vrlo slične na početku kliničkog programa; nije bilo značajnih razlika u dobi, spolu, BMI-u, lipidima i profilima glukoze. Većina pacijenata klasificirana je kao pretila s prosječnom BMI vrijednošću od približno 32 kg/m2 u obje skupine. Nije utvrđena značajna razlika u popratnim bolestima.

Tijekom prvih 180 dana terapije za kontrolu tjelesne težine, klinički su zapisi pokazali da su te dvije skupine vrlo slične. Obje su skupine pokazale usporedivi ukupni prosječni gubitak težine i približno 90% pacijenata je uspješno zadržalo stopu smanjenja tjelesne težine (92,9% u ispitanoj nutrigenetskoj skupini naspram 88,9% u netestiranoj usporednoj skupini).

Sve do razdoblja od 100. do 300. dana praćenja između dvije skupine ispitanika nije bilo značajnijih razlika. U bolesnika koji su praćeni više od 300 dana (26 u ispitivanoj nutrigenetskoj skupini, 22 u netestiranoj skupini), rezultati su bili značajno bolji u „nutrigenetskoj“ skupini. Pojedinci u nutrigenetskoj ispitnoj skupini vjerojatnije su zadržali određeni gubitak kilograma od onih u usporednoj skupini. Prosječno smanjenje BMI u nutrigenetskoj skupini iznosilo je 1,93 kg/m2,  naspram prosječnog prirasta BMI od 0,86 kg/m2 u skupini netestiranih sudionika. Razlika je bila još očiglednija kada se izrazila kao postotak dobitka/gubitka BMI-a – ispitanici u nutrigenetskoj skupini imali su 5,6% gubitka vrijednosti indeksa tjelesne mase, u odnosu na 2,2% prirast vrijednosti u netestiranoj skupini.

Štoviše, od 100. dana nadalje, za osobe u nutrigenetskoj skupini bilo je znatno vjerojatnije da su zadržale određeni gubitak kilograma od onih u usporednoj, netestiranoj skupini.

Primjena dodataka prehrani prilagođenih rezultatima genetskog testiranja rezultirala je značajnim dugoročnim smanjenjem BMI i poboljšanjem vrijednosti glukoze u krvi natašte.

Zanimljivo je da su performanse dviju skupina tijekom prvih nekoliko mjeseci bile vrlo slične u smislu izgubljene težine. Međutim, nakon godinu dana, ispitanici u netestiranoj, kontrolnoj skupini,  pokazali su blagi prosječni porast tjelesne težine, dok je nutrigenetski testirana skupina nastavila gubiti težinu, iako nižom stopom nego tijekom prvih 90 dana. To sugerira da je usklađenost s programima prehrane i tjelesne aktivnosti, namijenjenih za upravljanje tjelesnom težinom, bila bolja u ispitivanoj nutrigenetskoj skupini, postižući dugoročne promjene u načinu života i rezultirajući kontinuiranim gubitkom kilograma i poboljšanjem razine glukoze u krvi natašte. Većina tzv. “predijabetičara” vratila se na normalnu razinu glukoze u krvi natašte (<100 mg/dL), što predstavlja značajnu zdravstvenu korist. Ukupni pad razine glukoze natašte bio je preko 20% veći u nutrigenetskoj skupini nego u kontrolnoj skupini (12,3 mg/dl nasuprot 10,1 mg/dL). Gubitak kilograma zabilježen u nutrigenetski testiranoj skupini nakon jedne godine bio je umjeren, a utvrđeno je da čak i mali gubitak kilograma u kombinaciji sa zdravijom prehranom i načinom života može dovesti do značajnog smanjenja rizika za bolesti povezane s prekomjernom težinom, poput dijabetesa , kardiovaskularnih bolesti i metaboličkog sindroma.

ZAKLJUČAK

Nutrigenetski test korišten u ovoj studiji koristi se za utvrđivanje genetskih varijacija 19 gena u 7 nutricionističkih skupina. Test nije razvijen specifično kao alat za upravljanje težinom, već kao sredstvo za optimizaciju i pružanje određene razine individualizacije općih smjernica zdrave prehrane. Inačice gena odabrane su prema dokumentiranim dokazima o interakcijama gena i prehrane, gdje je dokazano da intervencija prehrane ili vježbanja modificira učinak varijacije. Svim pacijentima u nutrigenetskoj ispitnoj skupini propisana je prehrambena preinaka u barem jednoj od prehrambenih skupina, a većina je dobila posebne savjete u četiri ili više skupina. Sveukupno, došlo je do značajnih razlika u skupovima savjeta danih pojedinačnim pacijentima u nutrigenetski ispitanoj skupini. Razlike u dugoročnim ishodima između dvije studijske skupine sugeriraju da bi upotreba nutrigenetskog testiranja u svrhu individualizacije prehrane mogla biti koristan novi alat u upravljanju gubitkom kilograma i kontroli težine. Održavanje gubitka težine posebno je značajno kod skupine pacijenata koji su pohađali kliniku nakon prethodnih bezuspješnih pokušaja kontrole težine. Dodavanje genetske, personalizirane komponente u program mršavljenja može imati blagotvoran učinak na motivaciju pojedinca u svrhu postizanja cilja gubitka težine i postizanja veće razine zdravlja.

Pacijenti u koji su sudjelovali u studiji konzumirali su dijetalnu prehranu koja se sastojala od mediteranske uravnotežene prehrane s niskim glikemijskim indeksom, uz različite modifikacije za skupinu nutrigenetski testiranih pacijenata. Postoji mnoštvo različitih vrsta niskokaloričnih dijeta dostupnih pacijentima koji žele izgubiti na težini i sadrže vrlo različite razine različitih makronutrijenata. Podatci iz ove studije sugeriraju da bi upotreba nutrigenetike za poboljšanje i optimizaciju zdrave uravnotežene prehrane u kliničkom okruženju mogla biti učinkovita pomoć u dugoročnim promjenama načina života, što dovodi do kontinuiranog gubitka kilograma.