Stres frakture na svu sreću i nisu tako česte koliko se donedavno smatralo.
Naime, FIFA program koji se dotiče zdravstvene zaštite sportaša i prevencije ozljeda dijeli podatak kako otprilike svakih 4 do 5 sezona nogometni klub dobije igrača sa ovakvom dijagnozom. Nažalost, otegotna okolnost je to što su ovo vrlo “dosadne” ozljede, nakon čijeg pojavljivanja, ovisno o mjestu nastanka, do potpunog oporavka nerijetko protekne i 3 do 5 mjeseci, a uključno s komplikacijama i recidivima i puno duže.
Kako nastaju?
Za ove ozljede je u konačnici odgovorna sila smicanja (sila posmika), koja konstantno djeluje na kost. Mjesto na kojem se fraktura u konačnici pojavi zapravo je mjesto na kojem je kost dugo vremena “upijala” prethodno spomenute sile, poput magneta. U jednom trenutku sila koja djeluje na kost naprosto nadmaši kapacitet podnošenja koji kost može podnijeti i kost puca.
Gdje se događaju?
U nogometu, u 78% slučajeva, stres frakture nastaju na stopalu, u 12% slučajeva na potkoljenici, u 6% slučajeva na natkoljenici, a u 4% slučajeva na ostalim dijelovima tijela. Stres fraktura najčešće se događa na V. metatarzalnoj kosti, koja se, zbog slabe vaskularizacije, ujedno i najduže i najteže oporavlja. U pravilu, puno rijeđe i kompliciranije pucaju ostale metatarzalne kosti, posebno II. i III.
Mogu li se prevenirati?
Ne postoje jasni znanstveni dokazi koji bi sugeriraju da prevencija ima učinka, ali je dokazano da stres-frakturama kosti često prethode tzv. stres reakcije (bol i smetnje bez jasnih rentgenskih pokazatelja).
Stres-frakture bismo mogli “uhvatiti” “hop” testovima kao kontrolnim točkama. Ukoliko sportaši na test reagiraju bolovima, u narednom periodu vježbanja važno je smanjiti prijenos sila na bolno područje.
