Fizička aktivnost od velike je važnosti za zdravlje ljudske populacije. Pravilno držanje tijela, zdrava postura, kardiorespiratorna izdržljivost i kondicija, samo su neki od benefita kontinuiranog treninga ili sportske aktivnosti. S druge strane, Hrvatska je jedna od najgorih zemalja Europske Unije što se tiče pretilosti, a to nam, zbog izuzetnih sportskih rezultata, ne ide u prilog. Stoga je veoma bitno djecu, već od predškolske dobi, usmjeriti prema sportskim aktivnostima, prije svega zbog zdravlja, a onda i zbog ostalih benefita koje sport donosi.

Uz sve dobre strane koje sport donosi, postoje i one negativne poput niza ozljeda koje su moguće ukoliko mladi sportaš nije kvalitetno pripremljen i osposobljen kako bi uvelike smanjio rizik od mogućih ozljeda. Sportske ozljede možemo podijeliti na akutne i kronične, a najbolja prevencija je kvalitetna fizička priprema sportaša, kao i edukacije o mogućim ozljedama. Ovdje veliku ulogu ima vodstvo kluba ili organizacije koji djeci moraju omogućiti stručne i školovane trenere, fizioterapeute, pa i psihologe koji će ukazati na mogućnost ozljeda i važnost fizičke pripreme, ali i odmora nakon napora.

Sportske ozljede nisu bezazlena pojava. Generalno, najteži su oni prvi susreti djece s ozljedom i prevladavanje tog prvog iskustva. Naravno, ovisi koliko je ozljeda ozbiljna, ali jako je važno mladom sportašu ukazati kako se oporaviti i što sve mora poduzeti kako bi smanjio rizik od budućih ozljeda. Mnogi sportski klubovi diljem Europe često organiziraju edukacije i predavanja za roditelje i njihovu djecu, mlade sportaše, kako bi osvijestili važnost kvalitetne pripreme za trening ili natjecanje, kao i fazu na kraju treninga ili natjecanja, koja se odnosi na važnost hlađenja, odnosno faze fleksibilnosti i oporavka mišića.

Akutne ozljede

Najčešći uzroci kod akutnih ozljeda su iznenadne promjene pravca kretanja, naglih skokova i doskoka, nekvalitetne pripreme za trening ili natjecanje, naglo ubrzavanje ritma trčanja. Rizik od ozljeda u profesionalnom, ali i rekreativnom sportu najčešće se odnosi na akutne ozljede. Akutne ozljede su ozljede nastale uslijed jednokratnih i jasno definiranih rizičnih situacija, a rastu proporcionalno s vremenom provedenim na treningu. Ove ozljede kreću se od blagih, kao što su iščašenja i istegnuća pa do onih ozbiljnih kod kojih je potrebna hospitalizacija. Rizik od akutnih ozljeda varira od sporta do sporta. Pogreške u treningu najčešći su uzrok prijeloma kosti, rupture i distenzije mišića. Te su pogreške opisane kao „mileage mania“ ili pretjerana kilometraža, iznimno naporni i intenzivni treninzi i nagle promjene u kvalitativnim i kvantitativnim pogledima treninga. Ubacivanje adekvatnog odmora nakon napornih treninga znatno smanjuje rizik od prijeloma i ruptura. Također, vrsta podloge po kojoj se trči iznimno je važna kod prijeloma i zamora kosti. Primjerice trčanje po tvrdoj podlozi, asfaltu može biti povećano s povećanim rizikom prijeloma zbog mehaničkog udara prijenosa na kost. Trčanje na neravnoj površini može povećati rizik prijeloma uzrokujući pojačani zamor mišića i preraspodjelu opterećenja na kost. Dakle, akutne ozljede nastaju djelovanjem relativno jake sile u kontaktu ili sile kontrakcije vlastitog mišićnog sustava na dio tijela u kratkom vremenu.

Ruptura mišića

Ozljede mišića nastaju iznenada, a simptomi mogu biti subjektivni i objektivni. Vodeći subjektivni znak je bol, minimalna pokretljivost oštećenog ekstremiteta, a u nekim slučajevima pokret je nemoguć. Kontrakcija mišića je praćena bolom i pokušaj svakog pokreta izaziva bol. Od objektivnih simptoma ozljeda mišića su stalna bolna osjetljivost na mjestu ozljede i ozlijeđeni precizno lokalizira mjesto boli. Na mjestu puknuća pojavljuje se otekline koja se kasnije širi, nastaju prekidi, udubljenja i deformiteti na mjestu puknuća, a kontrakcija mišića je neizvediva ili otežana. Hematom je sigurni znak da se radi o rupturi mišićnih dijelova na mjestu ozljede.(2) Rupture mišića nastaju kod teških napora, nekvalitetnim zagrijavanjem segmenata tijela, kao i kod naglih promjena pravca kretanja.

Od distorzije do frakture gornjeg nožnog zgloba

Gornji nožni zglob je statički i dinamički najopterećeniji zglob ljudskog tijela, stoga nije čudno što zauzima vodeće mjesto kod sportskih ozljeda. Stopalo je pokretljivo prema potkoljenici u prvom redu zahvaljujući gornjem nožnom zglobu, u kojem talus preuzima tjelesnu težinu s tibije i fibule i predaje je kostima stopala posredstvom donjeg nožnog zgloba. Ta dva zgloba tvore formaciju kuglastog zgloba, koji omogućava kretnje u svim smjerovima. Ozljede stopala i općenito gornjeg nožnog zgloba javljaju se u svim sportovima, a posebno u nogometu i košarci. Do ozljede može doći krivim doskokom, ali i djelovanjem većih sila na zglob ili stopalo. Ozljede gornjeg nožnog zgloba možemo podijeliti na distorzije, luksacijske frakture, kompresivne frakture, druge atipične frakture. Najčešće su ozljede distorzija i luksacijskih fraktura. Kod distorzije postoje tri stupnja. Prvi stupanj ili distenzija znači da je ligament nategnut i istegnut uslijed prevelikog opterećenja. Traumatizirajuća sila nije prešla granicu čvrstoće ligamenata, pa njegova vlakna nisu popucala. Klinički se to manifestira lokalnom hiperemijom, blagim edemom, bolom pri pokretima i na pritisak. Drugi stupanj označava puknuće ili djelomičan prekid kontinuiteta ligamenata. Dio ligamentarnih vlakana je ostao pošteđen, najčešće je u nivou ligamenata ozlijeđena i zglobna čahura. U ovom stupnju karakteristična je bol u mirovanju , i pri pokušaju aktivnih i pasivnih pokreta, opsežan edem i hematom. Treći stupanj je kompletna ruptura jednog ili više ligamenata praćena i rupturom zglobne čahure,nekada i s otkidanjem komadića zglobne hrskavice pa tada ti fragmenti ostaju u zglobu kao slobodna tijela. Edem i hematom su jače izraženi. Ligamentarne ozljede prvog stupnja liječe se mirovanjem i hladnim oblozima. Povratak na trening je nakon desetak dana. Kod drugog stupnja ozljeda zahtijeva tri tjedna gipsane imobilizacije, prvi tjedan uz strogo mirovanje i elevaciju ozlijeđene noge, a preostalih petnaest dana gornji nožni zglob se stavlja u potkoljeničnu gipsanu čizmu za hodanje. Aktivni sportaš može održavati vježbe za opću tjelesnu kondiciju. Poslije imobilizacije počinje odgovarajuća fizikalna terapija. Ozlijeđeni se vraća u natjecateljski ritam tek 6-7 tjedana nakon ozljede. U trećem stupnju, potpunom rupturom ligamenata preporučeno je operacijsko liječenje . Operacijskom zahvatu treba pristupiti odmah nakon ozljede. Nakon operacije slijedi imobilizacija koja traje 6 tjedana.
Potom ozlijeđeni pristupa fizikalnoj terapiji, i obično nakon 4 do 5 mjeseci vraća se u normalni trenažni proces.(4)

Frakture (prijelomi)

Što se tiče sportova u kojima prevladava kontakt igra, manje je vjerojatno da će djeca školske i predškolske dobi zadobiti ozljedu prilikom samog duela, odnosno kontakta s drugim igračem. Najčešći uzrok prijeloma u djece su razni padovi. Najzastupljeniji prijelomi su kosti podlaktice, upravo zbog postavljanja ruku naprijed prilikom pada. Također, dječaci češće zadobiju prijelom i to najviše igrajući nogomet.

Kada govorimo o prijelomima noge, najzastupljenija fraktura je fraktura gležnja, ili skočnog zgloba. Nastaje najčešće inverzijskim (stopalo se okrene prema unutra) ili everzijskim uganućem ( stopalo se okrene prema van). Ozljede koljena koje nisu nastale kontaktom u 71% slučajeva javljaju se sportašima koji imaju problema s nestabilnošću koljenog zgloba. U odnosu na druge sportove u nogometu je najveća incidencija ozljeda meniska. Nastanak ozljede rezultat je rotacije femura u odnosu na fiksiranu tibiju. Iz tog razloga je jako važno raditi na mobilnosti i stabilnosti zglobova.

Kronične ozljede

Kronične ozljede kod djece najčešće nastaju zbog nekvalitetne fizičke pripreme, loše obuće, pretjerivanja, ali i manjka kvalitetnog oporavka mišića i zglobova. Kao najčešće ozljede prilikom sportskih aktivnosti kod djece javljaju se stres frakture, uganuća, skakačko koljeno sindromi trenja, tendinitis i ostale… Pojavom neugode ili boli, javljaju se znakovi da nešto nije u redu. Ozljedu je bitno shvatiti ozbiljno, ne opterećivati daljnjim treniranjem jer će u protivnom doći do pogoršanja.(5)

Stres frakture

Stres frakture su rezultat prenaprezanja u aktivnih osoba, odnosno uključuju ponavljajući submaksimalni stres.
Postoje dva stupnja kod stres fraktura:
1. prenaprezanje koje nastaje kada je normalna kost izložena ponavljajućem abnormalnom opterećenju
2. patološki sindromi prenaprezanja koji nastaju kada na kost oslabljenu patološkim procesom djeluje normalno ponavljajuće opterećenje
Simptomi koji se javljaju prilikom stres frakture je jaka bol, kod dužeg ili napornijeg treniranja. Bol se polako smiruje nakon prestanka treninga, odnosno rada. Neugodna bol može rezultirati onemogućenjem kvalitetnog treninga i pogoršanjem ozljede. Područje oko frakture može i oteći.(6,9)
Uzroci mogu biti neadekvatna obuća, naglo povećanje intenziteta treninga kao i preveliko opterećenje i nekvalitetna priprema. U prevenciji stres frakture bitna je komunikacija i pravovremena suradnja fizioterapeuta i sportaša.
Nakon ozljede bitni čimbenici su odmor i mirovanje. Stres fraktura je rezultat kontinuiranog ponavljanja i zamora određenog segmenta i mirovanje je prijeko potrebno.
Prije povratka treniranju korisne su vježbe balansa i ravnoteže, hidroterapija, krioterapija, vježbe zatvorenog i otvorenog kinetičkog lanca, ortopedski ulošci, imobilizacija i najvažnije pravilna kondicijska priprema.(6)

Skakačko koljeno

Kod ove ozljede sindroma prenaprezanja karakteristična je bol u prednjem djelu koljena, na vršku patele, na polazištu patelarne sveze. Smatra se da do ove ozljede dolazi najčešće degenerativnim putem, kontinuiranim opterećenjem ekstenzornog mehanizma koljena. Patelarni tenditis pogađa najvise nogometaše, košarkaše i rukometaše, odnosno u sportovima u kojima prednjače skokovi. Jedan od osnovnih problema skakačkog koljena je nedovoljna fleksibilnost muskulature natkoljenice te neravnomjerna raspodjela hamstringsa i kvadricepsa, angularne deformacije koljena, tj. genus vara (o-noge) i genua valga (x-noge).
Osnovni simptom skakačkog koljena je oštra bol koja se u početku javlja nakon treninga ili natjecanja, a kasnije se javlja i tokom aktivnosti i može trajati dugo poslije same aktivnosti.
U prevenciji skakačkog koljena koriste se vježbe istezanja muskulature natkoljenice, mirovanje, a od procedura fizikalne terapije ultrazvuk te laser. U najvećem broju slučajeva primjenjuje se izvantjelesna terapija udarnim valom koja ima pozitivan učinak na bol i funkciju. Također,ekscentrične vježbe pokazale su pozitivan efekt u liječenju skakačkog koljena, primjerice ekscentrično izvođenje čučnjeva na kosoj podlozi.(7)

Poplitealni tendinitis

Ovaj sindrom karakteriziran je bolnošću u području hvatišta tetive poplitealnog mišića na lateralnom epikondilu femura ispred hvatišta lateralnog kolateralnog ligamenta. Pretjerana ili produžena pronacija stopala prilikom trčanja čimbenik je nastanka sindroma. Za kliničko ispitivanje koljeno treba postaviti u položaj četvorke i tada se palpira osjetljivost i bolnost sprijeda i distalno od polazišta lateralne kolateralne sveze koljena. Kod ovog sindroma važni su odgovarajući ortopedski ulošci za korekciju stopala.(8)

Trkačka potkoljenica

Trkačka potkoljenica podrazumijeva bol u području potkoljenice prilikom trčanja. Pojavljuje se u sportovima s trčanjem. Uzroci trkačke potkoljenice su prijelom zamora tibije, periostitis tibije , kronični sindrom fascijalnog prostora i sindrom m. tibialis posteriora. Postoje i danas sportaši sa sindromom, ali jako je teško ustvrditi pravi uzrok. Magnetska rezonanca pokazuje dobre rezultate u dijagnosticiranju sindroma trkačke potkoljenice. Bez obzira na sve, jako je bitno imati kvalitetnu obuću za trčanje, kao i pravilnu tehniku, odnosno biomehaniku trčanja. Važno je izbjeći pogreške u metodi treninga. Isto tako, podloga po kojoj se trči jako ovisi o mogućnosti ozljede. Bol se u početku javlja nakon trčanja, potom se pojavljuje i prilikom trčanja, kasnije i na samom početku trčanja, da bi na kraju bol bila prisutna i kod hodanja. Pojava boli u srednjem dijelu potkoljenice karakteristična je za stresnu frakturu. Bol lokalizirana na medijalnoj strani donje polovice potkoljenice govori o sindromu m. tibialis posteriora, a bol duž anterolateralne strane znak je za sindrom prednjeg odjeljka.(9) Oporavak sindroma trkačke potkoljenice može trajati tjednima, mjesecima, pa čak i više od godinu dana. U većini slučajeva javlja se oteklina uz tibiju te je vrlo bolna na dodir. U težim slučajevima u kojima se kost nastavlja opterećivati javljaju se sitne frakture i mikrotraume. Za početak oporavka potrebno je smanjiti intenzitet treninga, izbjegavati nepristupačne podloge , brda, neravne površine. Koristiti led za smanjenje boli, krioterapiju, započeti sa vježbama za donje ekstremitete.

Uganuće gležnja

Uganuće gležnja jedna je od najčešćih ozljeda u sportu, ali i kod rekreacije. Ova vrsta ozljede je jako zastupljena u nogometu, košarci i rukometu, ali često se događa i kod rekreativnog trčanja, pogotovo na neravnim površinama.
Kod uganuća postoje tri stupnja ozljede:
1. Istegnuće ligamenata
2. Djelomično puknuće
3. Potpuna ruptura
Do uganuća gležnja najčešće dolazi prilikom inverzije stopala kod doskoka, uz uvjet da je stopalo u tom trenutku u plantarnoj fleksiji. Također, ozljeda može doći i kod brzih promjena ritma i smjera trčanja, kao i kod trčanja po neravnim i nepristupačnim, zahtjevnim terenima.
Prva dva stupnja liječe se odmorom, krioterapijom, kompresijom, elevacijom zgloba, dok je kod trećeg stupnja najčešće potreban operativni zahvat.
U prevenciji kod uganuća gležnja veliku ulogu imaju vježbe propriocepcije i balansa. Ravnoteža je jako bitna prilikom doskoka kako stopalo ne bi otišlo u inverziju. Od ostalih metoda, mobilizacija ima veliku ulogu kao i kineziotaping, ultrazvuk, TENS, laser.

Prevencija ozljeda u sportu kod djece školske dobi

Vrhunski sport zahtijeva puno odricanja i truda. U profesionalnom sportu, već od malih nogu, djeca su gotovo svaki dan na treningu, a vikendom na utakmici ili natjecanju, ovisno o sportu. Upravo iz tog razloga, velika je mogućnost ozljeda. Bilo akutne ili kronične, ozljede je najbolje prevenirati. Kvalitetna fizička priprema, dovoljno sna, edukacija i stručan tim, osnova su za prevenciju sportskih ozljeda kod djece školske dobi. Svakim pokretom prilikom treniranja, postoji mogućnost ozljede. Kod atletskih disciplina, važno je da mladi sportaši budu dobro pripremljeni. Sve discipline trčanja su izuzetno zahtjevne, stoga trkač mora raditi na izdržljivosti, mentalnoj pripremi i kvalitetnoj tehnici trčanja. Generalno, atletika spada pod bazični sport, tako da će biti od velike koristi djeci školske dobi prilikom odabira timskog sporta, ukoliko se za to odluči. Što se tiče nogometa, moglo bi se reći da su jednako potrebne vježbe mišićne izdržljivosti, fleksibilnosti, vježbe snage i biomehanika trčanja.
Tenis primjerice, donosi jako puno promjena u smjeru kretanja i zahtjeva nisko težište, stoga je izuzetno važno raditi na brzim promjenama smjera kretanja, kraćim dionicama, ali i fleksibilnosti. U košarci, najbitniji su skokovi i doskoci zbog kojih često dolazi do ozljeda skočnog zgloba, ali i stres fraktura. Vježbe balansa i mobilnosti jako su korisne kod ovih ozljeda. Spomenut ćemo još i rukomet, u kojem najčešće dolazi do već spomenutih ozljeda zgloba, ali i koljena, posebno kod pivota koji su okrenuti leđima golu, pa prilikom primanja lopte, okreću tijelo prema golu kako bi postigli pogodak. Dosta često kod tog okreta dolazi do pucanja ligamenata i zahtjevne rehabilitacije.

Uloga fizioterapeuta kod ozljeda djece školske dobi

Odnos fizioterapeut i sportaš zahtijeva razumijevanje i uspješan feedback. Fizioterapeut koji se bavi određenim sportom, odnosno radi u klubu ili timu pojedinog sportaša mora biti upoznat sa samim sportom, pravilima i rizicima ozlijede. U suradnji s djecom, najvažnije je da fizioterapeut stvori pozitivan odnos s mladim sportašem kroz motivaciju i komunikaciju, odnosno edukaciju o prevenciji ozljeda. Kod individualnog sportaša, fizioterapeut je posvećen samo njemu, nadzire ga na svakom treningu, analizira kondiciju i brine o mogućim bolovima i opušta nakon treninga.

Vježbe za održavanje ravnoteže

Mogućnost održavanja ravnoteže u rizičnim situacijama u kojima se sportaš nalazi može biti značajno u prevenciji od ozljede. Nepristupačni tereni, krivi doskok, gubitak ravnoteže mogu biti ključni kod ozljeda. Psihomotorna ravnoteža je sposobnost da se uspostavi narušeni položaj ili korigira utjecaj sile gravitacije. Sposobnost tijela da u svakom trenutku brzo i učinkovito povrati stabilnost tijela.(10) Razlikujem statičke, dinamičke i proprioceptivne vrste ravnoteža. Kod statičkih vježbi zadržavamo određenu poziciju tijela bez pomicanja, primjerice plank. Dinamičkim vježbama utječemo na sposobnost zadržavanja ravnotežnog položaja pravovremenim pomicanjem centra tijela pod utjecajem neke sile, primjerice hodanje po traci. Proprioceptivnim treningom ravnoteže, utječemo na sposobnost tijela da prenosi osjete o njegovu položaju u prostoru.
Sa vježbama ravnoteže treba početi od malih nogu. Danas se za razvoj ravnoteže koristi najčešće proprioceptivni trening pomoću ravnotežnih balans ploča koje imaju svoju ulogu u procjeni ravnoteže. Trening ravnoteže ima veliku ulogu u prevenciji ozljeda jer utječe na posturalnu kontrolu i stabilnost. Osim vježbi na balans ploči, koriste se vježbe stabilizacije od najjednostavnijih do težih kao što je stabilizacija tijela sa podignutom rukom i nogom u zraku.

Vježbe fleksibilnosti

Pojam fleksibilnosti podrazumijeva izvođenje maksimalno moguće amplitude u nekom zglobu ili nizu zglobova. Gipkost tijela dijelom je prirođena i podložna promjenama tijekom života, a dijelom je stečena i može biti poboljšana odgovarajućim vježbama. Program vježbi za postizanje fleksibilnosti koristan je u smislu relaksacije, opuštanja, oslobađanja mišićne boli i grčeva, kod sportaša smanjenje rizika od ozljeda i poboljšanja određenih sposobnosti. Vježbe istezanja preporučuju se izvoditi dva puta na dan, rano ujutro i poslijepodne ili rano uvečer. Vježbe moraju biti polagane i statičke. Izvođenje vježbe ne smije trajati manje od 45 sekundi. Nagli i bolni pokreti izazvat će stretch refleks u posljedičnom mišićnom kontrakcijom. (11)

Zagrijavanje

Zagrijavanje mišića je osnovna stavka za početak treninga, prevenciju ozljeda i pripreme za natjecanje. Zagrijavanje je zapravo priprema mišića za određeni napor i sastavni je dio svakog programa treninga. Ukoliko se zanemari, postoji velika opasnost od ozljeda. Zagrijavanje se bitno razlikuje kod sportova, ali ima jasan cilj. Spriječiti mogućnost ozljeda i pripremiti mišiće za rad. Obično se kreće sa zagrijavanjem cijelog tijela, a posebno se obraća pozornost na segmente koji će najviše biti izloženi naporu kod određenog treninga ili natjecanja.

Edukacija o sportskim ozljedama

Edukacija sportaša od velike je važnosti u prevenciji ozljeda. Uloga fizioterapeuta je educirati sportaše o mogućim ozljedama i zajedno sa trenerom i drugim osobljem pravilno usmjeriti sportaša prilikom treniranja. Ovdje je bitno da fizioterapeut objasni sportašu važnost zagrijavanja, istezanja i kvalitetne pripreme za natjecanje ili trening, ali i načine koji vode do izbjegavanja mogućih ozljeda.

Edukacijom treba krenuti od malih nogu, da se što prije ukaže na mogućnosti ozljede i da mladi sportaš što prije počinje uvažavati važnost vježbi istezanja, zagrijavanja, ravnoteže i kvalitetnog treninga. Veliku važnost ovdje ima i kvalitetna i uravnotežena prehrana.

Zaključak

Sportska aktivnost je izuzetno važna u fizičkom i psihičkom razvoju djece. Profesionalni sport zahtijeva puno odricanja već od samih početaka treniranja. Stručni tim ljudi od velike je važnosti kako bi pravilno usmjerio razvoj mladih sportaša i ukazao na prevenciju od mogućih ozljeda. Kvalitetnim programom treninga i komunikacijom trenera, fizioterapeuta i sportaša postižu se vrhunski rezultati i izbjegavaju ozljede. Sportaš, pravilnom edukacijom i sposobnošću osjeta vlastitog tijela i mogućnosti uvelike pridonosi prevenciji ozljeda. Ukoliko i dođe do ozljede, mentalna snaga sportaša ima bitnu ulogu u povratku na treninge i natjecanja. Sportašev tim koji se sastoji od trenera, liječnika, fizioterapeuta , psihologa , obitelji i drugih ukazuje koliko je važno imati pravi krug ljudi oko sebe. U tom timu fizioterapeut je neizostavni kotačić na putu prema cilju. Ozljede su sastavni dio svakog sporta, ali uz kvalitetnu prevenciju i edukaciju mogu se svesti na minimum. Odnos fizioterapeut i sportaš ključan je u cilju izbjegavanja ozljeda, a tako i postizanja cilja i uspjeha. Kvalitetnim programom treninga i komunikacijom trenera, fizioterapeuta i sportaša postižu se vrhunski rezultati i izbjegavaju ozljede.