Gotovo 10% sportaša u adolescentskoj dobi žali se na patelofemoralnu bol (eng. „patelofemoral pain“, PFP)(1). Prilikom procjene funkcije koljena kod odraslih osoba koje se javljaju ortopedu zbog tegoba s istim, kod čak 25% pacijenata uzrok tegoba uključuje disfunkciju patelofemoralnog zgloba. Razvoj ove mučne ozljede može se dovesti u direktnu korelaciju s adolescentskom dobi kada mladi sportaši počnu pojačavati svoje treninge i te vrijeme provedeno u sportskoj aktivnosti.
Biomehanika i funkcija patelofemoralnog zgloba uvelike ovise o sposobnosti patele da neometano klizi po patelarnoj brazdi na bedrenoj kosti. Mnogi stručnjaci vjeruju da najveći doprinos ispravnoj funkciji patele daje mišić vastus medialis obliquus (VMO). Rasprava o ulozi VMO-a više je od samo akademske vježbe, a sudjelovanje ovog mišića u ispravljanju PFP-a od velike je kliničke važnosti.
Ako VMO ili pak neki drugi mišići utječu na PFP, tada bi program namijenjen upravljanju opterećenjem i jačanju tih mišića trebao smanjiti bolove i poboljšati funkciju koljena. Istraživači u Danskoj nastojali su utvrditi može li stvaranje takvog programa treninga poboljšati ishode kod adolescenata s dijagnozom PFP (1). U studiju su uključili 151 mladog sportaša u dobi od 10 do 14 godina sa pritužbama na PFP. Studija je trajala 12 tjedana, tijekom kojih su mladi sportaši sudjelovali u unaprijed kreiranom programu fizikalne terapije namijenjenom jačanju i ispravljanju funkcije kosog bedrenog mišića (VMO).
Prva četiri tjedna ispitanici su izvodili tzv. „mostove“ i statičke izometrijske vježbe namijenjene jačanju kvadricepsa. U razdoblju između petog i osmog tjedna, program se sastojao od većeg broja vježbi i njihova češćeg izvođenja, kako bi se povećala ukupna količina aktivnosti svakog od sudionika studije, ali na način da svaki od njih izvodi onu količinu aktivnosti koja je unutar njegova praga boli. Vježbe otpora uvedene su tijekom petog tjedna i napredovale u skladu s tolerancijom na bolove kod sudionika, a uključivale su jačanje gluteusa, kvadricepsa i tetive koljena korištenjem gume i tjelesne težine.
Nakon provedene intervencije u trajanju od 12 tjedana, čak 86% sudionika prijavilo je uspješan ishod. Tri mjeseca nakon intervencije, 68% ispitanika vratilo se sportu. Godinu dana kasnije, 81% ispitanika vratilo se sportskim aktivnostima.
Istražitelji su rezultate ovih vježbi i provedenog programa modifikacije aktivnosti smatrali uspješnim. Treba napomenuti da se ovaj program vježbanja bavio kompletnom muskulaturom kuka i koljena, a ne samo VMO. Osim toga, svaki je ispitanik imao razdoblje odmora prije postupnog ponovnog uvođenja modificirane aktivnosti. Ipak, budući u studiju nije bila uključena kontrolna skupina te s ukupno dvije varijable po kojima je studija rađena, nemoguće je reći koji je aspekt provedenog programa najviše doprinio njegovom uspjehu, odnosno uspjehu same studije.
KOJA JE VJEŽBA NAJBOLJA?
Možda je zapravo nevažno na koje mišićne skupine se vježbom želi utjecati. Norveški istraživači u usporedbu su stavili tri različita programa aktivnosti usmjerenih ka smanjenju patelofemoralne boli(3). Studija koju su proveli uključivala je 112 ispitanika u dobi od 16 do 40 godina podijeljenih u tri različite skupine, a koji su u svojoj anamnezi navodili PFP koji traje duže od tri mjeseca. Svaka je skupina prošla kroz sličnu edukaciju te izvodila vježbe usmjerene na
- kukove,
- koljena
- aktivnosti slobodnog treninga.
Nakon tri mjeseca mjere ishoda između različitih skupina nisu se značajno klinički razlikovale. Svi pacijenti, bez obzira na vrstu intervencije u kojoj su sudjelovali i u sklopu koje su vježbali, pokazali su poboljšanje u primarnom parametru, a to je mjera boli u koljenu (mjera PFP-a), ali i u svim sekundarnim mjerenjima i parametrima. Jedine detektabilne razlike među skupinama bile parametri abdukcije kuka i snage ekstenzije koljena, parametrima za koje se smatralo da najviše pridonose poboljšanju PFP-a. Ipak, čak i one skupine ispitanika sa slabijim ekstenzorima koljena i abduktorima kuka pokazale su značajno poboljšanje po pitanju PFP-a.
Dakle, koja je točno najbolja vježba za PFP? Jasno je da je nastavak aktivnosti dio lijeka. Čini se da bi plan i program fizikalne rehabilitacije i vježbama proveden na način da ispitanici ne idu preko vlastitog praga boli, zajedno s temeljitom i pravilno odrađenom edukacijom, mogle biti najvažnije komponente PFP rehabilitacije. U ovom trenutku u znanstvenoj zajednici još uvijek nije postignut konsenzus o tome koje vježbe ili koji tipovi pokreta najviše utječu na prethodno spomenute parametre. Ono što je klučno je – važno je zadržati sportaša u pokretu!
- Am J Sports Med. 2019 May; online first
- Clinical Journal of Sport Med; 1997. 7:28-31
- Am J Sports Med. 2019 April;47(6):1312–1322
