Imao sam čast sudjelovati na online nacionalnom medicinskom kongresu – “Medicina svuda oko nas”, po tematici sporta.
Prvo predavanje bilo je na temu neurotraume u sportu. Sjajni predavač, neurokirurg iz bolnice u Dubravi, dr.med Fadi Almahariq, upoznao nas je s brojnim informacijama iz ovog područja. Smatram da se znanje koje sam stekao ničim ne može platiti.
Naime, neurotraume kod sportaša mogu se podijeliti na ozljede kostiju, ozljede centralnog živčanog sustava i ozljede perifernog živčanog sustava.
Ono najbitnije za liječnike i sportske djelatnike je na vrijeme prepoznati primarne opasnosti, kako bi se izbjegle puno opasnije sekundarne opasnosti.
Jedna od najčešćih primarnih opasnosti je potres mozga. Radi se o prolaznim poremećajima funkcije, uz uredne sve radiološke pretrage. Zahtijeva 7 do 10 dana rehabilitacije, a ponekad i duže.
Ukoliko se ne prepozna na vrijeme i sportaš doživi novu mehaničku traumu, pa makar i puno lakšu od prve, može doći do trajnog, pa i nepovratnog gubitka funkcije.
Prema statističkim parametrima sa službene FIFA stranice prikupljanima između 1998. i 2012., doznajemo sljedeće podatke – na 1681 utakmici se dogodilo oko 4000 ozljeda. U prijevodu, 2 do 6 prijavljenih ozljeda svaku utakmicu. 15 do 20% njih odnosilo se na glavu i vrat. Većina ih je nastala kontaktom sa drugim igračem, a manje od 30% udaranjem lopte.
Simptomi koje treba prepoznati su:
Tjelesni (glavobolja, mučnina, problemi sa vidom, svijetlom i zvukom, umor, ošamućenost…)
Kognitivni (konfuznost, zaboravljivost…)
Emocionalni
Poremećaji spavanja
Ozbiljnije stanje od nabrojenih je epileptični napad, a još ozbiljnije gubitak svijesti. Ta stanja traže hitnu medicinske pomoć i daljnja praćenja.
Glasgow koma skala je kriterij po kojem se procjenjuje ozbiljnost situacije (od 3 boda kao izrazito teškog poremećaja 15 bodova koje klasificiramo kao blage ili nikakve poremećaje).
Vrlo je bitno pratiti bolesnika jer se stanje preko noći može izuzetno pogoršati do nastanka epiduralnog hematoma (arterijsko krvarenje koje traži hitnu dekompresiju operacijom), subduralnog hematoma (vensko krvarenje sa potrebom operativne dekompresije) i kontuzija koje se moraju pratiti neuroradiološki, te liječiti najčešće konzervativno.
Od ostalih neurotrauma treba skrenuti pozornost na periferni sustav, sa oštećenjima kralježnice i kralježničnih živaca, kao i perifernih živaca.
Zanimljiv je podatak iz boksa, gdje se u 1.3 na 10 000 slučajeva javlja ozljeda sa smrtnim ishodom, zbog direktnih mehaničkih sila, ali i tzv. “sindroma sekundarnog udarca” (poraste intrakranijalni tlak zbog neprepoznate opasnosti i drugog kobnog udarca).
Frakture lubanje su uzrokovane jakim traumama koje dovode do pucanja aksona, poremećaja funkcije mozga i opadanja sposobnosti ili forme.
Kakve opasnosti vrebaju, govori nam primjer nogometaša starosti 19 godina, koji je udario glavom u stativu. Na pregledu je zbog manje frakture lubanje hospitaliziran, urednih funkcija i vitalnih parametara. Preko noći stanje se naglo pogoršalo, nastao je epiduralni hematom i život mu je spašen hitnom intervencijom.
Postavlja se pitanje treba li zabraniti u mlađim dobnim uzrastima udarati loptu glavom?
Nažalost, takvo nešto ne možemo zabraniti, jer bi to bilo deficitarno u razvoju mladih vrhunskih nogometaša, ali važno je – ne forsirati.
