Hallux rigidus ili “ukočeni palac“

Što je Hallux Rigidus?

Hallux rigidus ili ukočeni palac najlakše možemo opisati kao deformaciju I. metatarzofalangealnog zgloba stopala (odnosno zgloba nožnog palca), pri čemu je ograničena mogućnost odizanja palca od podloge, dok je pokret savijanja palca najčešće u potpunosti očuvan. Radi se o tipičnom degenerativnom procesu prilikom kojeg dolazi do promjena koje su tipične za artrozu bilo kojeg zgloba u tijelu – oštećenje hrskavice, nastajanje osteofita (koštanih izraslina koje mehanički blokiraju kretnje u zglobu i uzrokuju bol), suženje zglobne pukotine (smanjuje se razmak između zglobnih tijela) te subhondralna sklerozacija i cistične promjene. Što se tiče učestalosti pojavljivanja, hallux rigidus pogađa sve dobne skupine, iako je, slično samoj artrozi u globalu, nešto češći u osoba starije životne dobi. Neovisno o životnoj dobi u kojoj se ovo stanje javlja, iznimno je neugodno zbog naizgled jednostavnih, ali u suštini iznimno bolnih i životno ograničavajućih simptoma. Pri tome, jasno, najviše ciljamo na veliku bolnost i ograničenost pokreta „prema gore“ u palčanom zglobu.

Simptomi i dijagnostika Hallux rigidusa

Hallux rigidus tako se javlja u dva oblika; primarnom ili tzv. juvenilnom obliku, i to kao posljedica poremećaja u okoštavanju glavice metatarzalne kosti, i sekundarnom odnosno adultnom obliku, gdje je njegov nastanak posljedica više različitih faktora. Od simptoma dominiraju, kako smo već naveli, bolnost u zglobu palca i ograničenje savijanja palca „prema gore“, ali karakteristično uz očuvanu mogućnost savijanja palca „prema dolje“. Pri kliničkom pregledu najčešće se jasno može napipati kvržica s gornje (dorzalne) strane palca, koja mehanički stvara navedena ograničenja u opsegu pokreta. Za konačno dokazivanje hallux rigidusa koristi se RTG snimka, na kojoj se jasno vide gore navedene artrotske promjene (suženje zglobne pukotine, osteofiti, subhondralna sklerozacija, cistične promjene). Na slici ispod navedene promjene jasno se vide na RTG snimci.

Liječenje

Što se tiče liječenja, ono može biti konzervativno ili operativno, ovisno o stupnju hallux rigidusa. U I. stupnju ovog stanja upotrebljavaju se konzervativne metode liječenja koje najčešće uključuju izradu specifičnih uložaka s valjkastim đonom. Ulošci smanjuju neugodan pokret podizanja palca „prema gore“, a ponekad, iako rijetko, primjenjujemo autolognu kondicioniranu plazmu (PRP).

Najčešća metoda liječenja ovog stanja je operacija. Operacija je metoda liječenja u svim ostalim stupnjevima oštećenja. Pri II. stupnju oštećenja upotrebljava se tzv. keilektomija (uklanjanje osteofita, odnosno koštanih izraslina s gornje strane palca koji onemogućuju pokret u zglobu palca), dok se u III. stupnju oštećenja upotrebljava nešto invazivnije operativno liječenje uz djelomičnu artroplastiku zgloba. Dosadašnja praksa u onim najtežim slučajevima (IV. stupanj hallux rigidusa) uključivala je primjenu tzv. artrodeze, odnosno ukočenja zgloba.