Gležanj je specifičan zglob ljudskog tijela. Sastoji se od zglobnih tijela, mnoštva ligamenata i tetiva. Zbog svoje biomehanike, česte su njegove ozljede, prvenstveno ligamentarnih struktura. Klasično „uganuće“ gležnja vrlo je učestalo.
Ozljede gležnja kod sportaša
Ligamenti predstavljaju statičke stabilizatore zgloba. Kod sportaša, ozljede gležnja na prvom su mjestu po učestalosti. Prednjače ozljede ligamenata gležnja, a slijede ozljede tetiva.
Ozljeda vanjskih struktura gležnja, prvenstveno talofibularnog i tibiofibularnog ligamenta, i peronealnih tetiva, javlja se u slučaju inverzijskog pokreta (stopalo okrenuto „unutra“) pri trčanju na neravnoj podlozi ili doskoku na stopalo. Obrnuto, unutrašnje strukture gležnja, poput deltoidnog ligamenta, bivaju ozlijeđene pokretom everzije (položaj stopala prema „van“).
Ozljede ligamenata dijele se prema stupnjevima na:
- I stupanj – distenzija
- II stupanj – parcijalna ozljeda
- III stupanj – kompletna ozljeda
Devastirajuća ozljeda gležnja koja često dovodi do nestabilnosti jest ozljeda tzv. sindesmoze ili ligamentarne tvorbe donjeg dijela potkoljenice, u području takozvane „vilice“. Mehanizam nastanka je forsirana dorzifleksija i vanjska rotacija stopala.
Kronična nestabilnost gležnja
Nakon tih ozljeda može zaostati nestabilnost gležnja i naziva se kronična nestabilnost gležnja (eng. „chronic ankle instability“, CAI). Ista perzistira u oko 20% ljudi nakon postavljene dijagnoze uganuća gležnja.
Jedan od mogućih izvora kontinuirane nestabilnosti i nelagode u gležnju je nedijagnosticirano oštećenje peronealnih tetiva. Oštećenje peronealne tetive ostaje neprepoznato, odnosno neodgovarajuće dijagnosticirano u više od 40% uganuća, unatoč činjenici da navedene tetive služe kao sastavni dio stabilizirajućeg sustava.
Pored tih mehaničkih nestabilnosti gležnja kod kojih postoji tzv. laksitet ili labavost ligamenata, treba razlikovati i funkcijsku nestabilnost gležnja. Tu se ne može dokazati sama labavost zglobnih ligamenata, pa govorimo o deficitu snage, propriocepcije i neuromuskularne kontrole gležnja.
Kako se postavlja dijagnoza
Uz klinički pregled ortopeda s izvođenjem testova stabilnosti, potrebno je učiniti ultrazvuk gležnja koji s velikom sigurnošću otkriva ligamentarnu ozljedu i daje uvid u stanje tetiva.
Rendgenske snimke gležnja potrebno je učiniti zbog sumnje na koštanu ozljedu, ali i ozljedu spomenute sindesmoze.
Liječenje i povratak sportskim aktivnostima
Liječenje ligamentarnih ozljeda gležnja može biti konzervativno, uz imobilizaciju, fizikalne procedure i primjenu bioloških metoda liječenja, poput autologne kondicionirane plazme – PRP. PRP omogućuje regeneraciju ozlijeđenih ligamenata i tetiva gležnja.
Kombinacija kratke poštede od sportske aktivnosti i uzimanje nesteroidnih protuupalnih lijekova uz promjenu opterećenja pri povratku sportskoj aktivnosti, smiruje simptome. Ovisno o napretku liječenja, ponekad ortopedi preporučuju imobilizaciju u čizmi za hodanje, u trajanju do šest tjedana.
Ako konzervativno liječenje ne dovede do željenog rezultata, treba razmisliti o operativnom liječenju gležnja, koje se može izvesti na nekoliko načina s ciljem stabilizacije.
Artroskopska rekonstrukcija ozlijeđenih ligamenata danas je standard ortopedskog liječenja. Važno je spomenuti da artroskopija, u odnosu na operaciju otvorenog tipa, nosi puno manje potencijalnih komplikacija, dok su prilično istaknute njene prednosti u vidu kraćeg vremena oporavka, jedva primjetnog reza kao i minimalne mogućnosti za razvoj infekcije.
Zaključno, nestabilnost gležnja zahtijeva specijalistički pregled i liječenje koje je individualno, odnosno prilagođeno pojedincu i koje detaljno prate iskusni stručnjaci. Za više informacija obratite se s povjerenjem stručnjacima Poliklinike Ribnjak.
